Život

Jučer smo stari i ja postavljali krov na garaži. Naša je to davnašnja navika, da sve poslove na kući i oko nje radimo zajedno i da nikad ne zovemo majstore. Od dana kada smo kupili zemljište i krenuli kopati temelje našeg doma, pa sve do posljednje cigle sazidane u dimnjak izvijen iznad krova, nas dvojica smo gradili sve – pa smo tako sagradili i garažu za moj prvi auto. Jučer je na red došlo postavljenje posljednjih elemenata krovne konstrukcije i crnog dekorativnog lima.

Ustao sam oko šest sati i s nogu počeo da rondam na alarm. Par pljusaka hladne vode nad umivaonikom su me ugodno razbudili, pa sam zatim malo pospremio svoj stan i sišao na prizemlje kod roditelja. Burazer je već tu, sjedi do prozora i u rukama drži bakarni ručni mlin za kafu. Stara je to tradicija moje porodice, da se i dan danas kahva kupi sirova, pa isprži u šišu, a da zatim burazer svakog jutra napuni i samelje “jedan mlin” ispržene. Mama zatim iz spremnika ručnog mlina dugom kašikicom koje se sjećam još iz prvih godina nakon rata, navadi pet-šest puta u kovanu džezvu, a zatim pristavi vodu i na stol iznese šećer i slatko.

Otac zavaljen na garnituri, jutrima uvijek pospan i usporen, češe bradu i s burazerom provjerava da li smo sve ispravno izračunali i premjerili. Ja s vrata po navici nazivam selam, zagrlim majku i poljubim je u čelo, a stari klimne glavom i obrvom mi sugeriše prema komodi. Tamo nađem bosanski lokum kojeg je nekad sinoć usput donio iz granapa, pa ga spustim na stol i pripremim šoljice za kahvu. Mati odmah pita kako sam spavao, stari zeza da sam se vratio u neka doba i da garant nisam nikako ni ležao, a mati odmah dobaca onu njenu poznatu “ejh, neka te, kakav si ti bio kad si bio momak?”

Kahva zamiriše, mati je donese za stol pa kašičicom iz džezve izvadi malo kahvenog kajmaka u svaku od šoljica. Nekom ide kocka, nekom sitni šećer, neko neće ništa. Srčemo kahvu, umočimo rahat lokum i progovorimo pokoju o vremenu i vjetru, a zatim polahko ustajemo i taman oko sedam sati, stari i ja se penjemo na krov garaže.

Negdje oko pola jedan privodimo kraju postavljenje i posljednjeg komada lima. Mati je već pet puta dolazila pod garažu da galami na nas jer se uštipci hlade, a stari klimao glavom i govorio “sad ćemo, samo još ovo”. Vazda je tako kad radim s njim, stari ne zna ostavit’ to što radi, pa nastavii nakon što odmori. On bi najradije sve uradio iz zaleta pa tek onda sjeo nešto da pojede i odmori, ali u njemu i danas radi isti onaj roditeljski instinkt kojeg je imao kad sam bio klinac, pa zato mene stalno tjera da siđem da jedem a on će ko biva za mnom doći. Taj sam blef s godinama dobro upoznao pa ostajem na krovu da radove zajedno privedemo kraju.

Postavivši i posljednji šaraf, umorni ali zadovoljni silazimo s garaže. Stari rukavom briše znoj sa čela, ja skidam rukavice i bacam ih na stepenište. Vrijeme da se peru ruke. Silazimo do korita ispred kuće, trljamo ruke običnim tvrdim sapunom a ledena voda grize do kostiju, baš kako volim. U podrumu se presvučemo, a zatim lagano u kuću gdje vlada kraljevstvo moje majke.

Sa hodnika ulazim u dnevnu, gdje na velikom stolu (kojeg smo također napravili stari i ja) ispred garniture čeka puna sofra. Makar petnaest tanjira sa različitim starim jelima čeka na vruće mušterije. Miriše i puši se majčin domaći hljeb na sredini stola, oko njega tanjiri sa sarmom, domaćim sirom i kajmakom, maminim specijalitet uštipcima sa faširanim mesom, a u ćošku stola je i domaći džem od višnje, da zasladimo na kraju obroka. Mati zatim donosi pun bokal domaćeg soka od kupina i par čaša, a stari krajičkom obrve sugeriše prema regalu. Nasmijem se na njegov poznati kod, ustanem do regala i iz njega izvadim rakiju koju smo prije mjesec-dva ispekli od šljiva iz našeg voćnjaka, nađem dva čokalja i sipam.

Majka sa maramom svezanom na glavi, sa kariranom krpom prebačenom preko ramena i sa baklava keceljom oko struka, vrti se oko umornog muža i svoje djece pazeći da ničeg ne fali. Kad god se nešto radi oko kuće, nikad ona ne umije sjesti da jede, već bi svima od radnika da ugodi i svakog da najede, pa tek onda da ona sjedne, mirna jer su svi siti i zadovoljni. Ustanem zato svaki put, pa joj sklonim krpu s ramena i natjeram da ostavi kecelju, posjednem je za stol do sebe i zahvalim se na svemu što je spremila. Stari zadovoljno mrmlja preko svakog zalogaja a majka na licu razvuče blagi osmijeh fine bosanske žene, pa bi da zaplače od miline našeg doma.

Pojedemo, Bogu hvala, pofino, popijemo po jednu rakiju i još po čašu soka od kupine, a mati krene ustati, da podiže sve sa stola pa da pristavi još jednu kafu. Uspijem je nekako natjerati da sjedne, pa se dohvatim onih tanjira i zdjela, sve počistim sa stola a vani odnesem bijeli stolnjak da sa njega istresem mrve. Razigrani mačak zvjera i mjauče tražeći da i za njega nešto iznesem, a komšija s druge strane drvene ograde priprema dohranu ispred košnice za pčele. Vraćam se u kuću a u međuvremenu se na stolu već pojavila zdjela sa voćem, mati guli mandarine a burazer melje mirisnu prženu kafu.

Nađem u ormaru i nekog keksa kojeg su gosti donijeli prije par dana, uz njega iznesem i ono lokuma što je ostalo od jutarnje kahve, pa pristavim vodu da prokuha. Navadim zatim iz mlina onoliko kahve koliko me mati naučila, zalijem provrilom vodom i stavim na ringlu. Kahva provri, miris obuzme čitavu našu kuću a mati u šoljice ponovo stavlja nekom kocku, nekom šećer, a nekom ostavlja praznu. Podnevna se popije brže nego ona jutarnja koju ćejfimo makar četrdeset minuta, malo se popriča o tom šta nam još valja napraviti, pa se polako ustaje i kreće na krov.

Poljubim majku u čelo, zahvalim joj se na ručku i pratim starog kroz hodnik. Mati za nama dobaca da se čuvamo i da ne žurimo, stari nazuva papuče a ja za njim, pa u podrum da se presvučemo nazad u radnu odjeću. Ostalo je još pospremiti nered oko garaže, a zatim u voćnjak, da potkrešemo granje i otresemo orah. Samo da ne bude kiše.

Advertisements

sudbina

dolazile su
nenajavljene
upadale u život
i polagale sva
prava
na njega.
govorile su
kako sudbina
ima neke
veze
s tim.

ostajale bi
dok se ima
šta raditi
gdje putovati ili
o čemu
govoriti.

kada bi nestajalo
nečeg
od toga
odlazile bi
tiho kao što su
i došle
a sudbina bi
odjednom
prestala da ima
neke veze
s tim.

tako ide
s’ ljudima.

dolaze i
odlaze
noseći sudbinu pod
pazuhom
k’o dnevne novine
i nikad se
ne zadržavaju
duže od trajanja
vlastite
sreće.

N.

Ovih se dana tovarim idejama koje čovjek mojih godina ne bi trebao da nosi na leđima. Ovih dana, više nego inače razmišljam o tome kako se smisao svega što radim sa svog života svodi na tih par desetina minuta pauze kada je za stolom ručak, kada su misli zarobljene u međuprostoru koraka mojih saboraca u restoranu i kada, u trenu kada sve to završavam, povratak u kancelariju najavljuje prve slobodne minute predate idejama kratke priče i ponekog stiha. Živim, rekao bi moj drug Dejo, između dvije smrtne stvarnosti, u prostoru gdje nema ničeg do prazne kancelarije i zvuka misli koje se kao potrgana biserna ogrlica raspiaju po keramičkim pločicama odsustva drugih ljudi. Lijepo je tako kad nikog nema – bolje se čujem. Taj osjećaj nema nikakve veze s mojom otuđenošću od svijeta i vremena, niti se može vezati za činjecu da za ovih godinu i kusur kako radim ovaj posao, niti u jednom času nisam u njemu vidio ičeg korisnog ikom. On je nešto sasvim drugo a kada to pokušam objasniti, često sam suviše grub. Ljudi znaju pomisliti da omalovažavam njihov posao, ili da običnost njihovog (i mog) postojanja svrstavam u neodgovornost i predaju plimi vremena, pa se onda često ugrizem za jezik kad kažem nešto što nije trebalo. Uglavnom smo osjetljivi jer znamo da to što živimo nema nikakve veze s idealima koji su se rađali u prvoj mladosti, a sada su zatrpani obrazloženjima kako realnost života ne podnosi ideale. Kao da se mora živjeti realnost. Svi su u raskoraku između onog što žele i onog što moraju da budu, a svaka riječ koja ih u tom raskoraku uhvati i dokaže da još neko vidi taj njihov međusvijet, kako Elvis jednom reče – štrecne. Zato reaguju. I zato više nikom ništa ne govorim, već samo posmatram i kao kakav voajer, od plastelina misli vajam maštariju o tome kako bi trebalo monitorom skršiti prozor i premotati entropiju na posljednji minut.

Ne bih da griješim dušu ili da narcisim ove misli u nešto vrijedno čitanja, jer mnogo je veća vjerovatnoća da mojih dvadeset šest pojma nemaju o čemu govore ali, u svojim čestim posjetama toaletu u potrazi za samoćom, kad pogledam odraz ogledala i kao u parčad rasuti Goran Bare provrtim onu „odavno se ogledalo smješkom nije obratilo meni“, razmislim, moj Bože, da li je fakat ovo sve što ima tu dole? Da li se svodim na niz kukavnih misli o tome kako mrzim to što radim, a onda nastavljam da radim to što radim jer ako ne nastavim, neko mi neće dati novca da naspem gorivo? Tim časima kada gledam podbuhli lik kojeg je alarm istresao u šest ujutro, kada gledam tu izvikanu mladost u kojoj zaista nema ničeg od onog o čemu pričaju veliki književni umovi, ne mogu a da ne mislim da je sve ovo uzalud i da ničemu ne služi. Sve skupa, ovaj život, ta neposoljena riječ „karijera“, kojoj ni danas ne znam definiciju ni smisao, pa čak i sve što nas okružuje a može se imati ili postići, u mom je odrazu nadjačano bojom podočnjaka i iznurenog lica koje samo želi još malo da spava. Ne bih smio biti dio ovoga. Treba pogužvati lične karte i vozačke dozvole, spaliti banke, građevine i papire u boji, i krenuti. Negdje tamo napraviti život u bojama jeseni, negdje tamo živjeti od žetve do žetve i nikada više ne dozvoliti teoriji evolucije da od nas pravi pametne telefone, procesore i proizvodne jedinice. Sve što mi treba, sam mogu napraviti. Zašto išta kupujem i zašto sve mora da sija?

N. razumije. N. rijetko govori ali on može čuti misli drugih ljudi. Ne znam kada je i kako savladao tu sposobnost na kojoj mu nekad ni malo ne zavidim, niti mi je jasno kako se sa njom nosi u danima kada mu je dosta i vlastitih misli ali on nekako opstaje. Drugi ne znaju za tu njegovu moć a ni ja nisam znao dok mi nije rekao. Odao se, to jest.

N. je jedan od onih ljudi pred čijim se očima dešavaju priče. Magnet za neobičnost i ljudske anomalije. Ovakve poput mene. N. ima oko za detalj i misao koja teče sporo kao potok na Treskavici iz kojeg sam devedeset osme sa dedom izvadio svoju prvu pastrmku. Moguće je da zato i može da čuje ostale misli. To vam dođe nešto kao automobil koji na autocesti vozi dvadeset na sat, pa može da jasno vidi kako izgledaju, kojih su detalja, i koliko se brzo kreću, ostala vozila. N. nikada ne juri. On vozi kako bih ja vozio kada mi papučica gasa ne bi bila zagljavljena do poda a ruke svezane tako da ne mogu dokučiti volan. Ja zato ne vidim priče ni misli, nemam odredište niti mi je put posebno ugodan. Ja samo čekam da nestane goriva jer jedino tako mogu da stanem.

N. kaže da postoje ljudi čiji ga postupci svrbe. Jedan od njih živi s druge strane prozora i napravio je nešto veliko u ovom životu – ispravio je sitnu neregularnost u tkanju prostora u kojem živi. Ja sam pokušao tu priču prepričati i napisati na stotinu različitih načina ali ni jedan od stotinu nije imao ni zvuk ni mekanost naracije koju N. ima. To je zato što prebrzo vozim.

Kako biste vi to shvatili? Kada biste bili gospodin, jedan od važnih ljudi jedne od važnih firmi u jednom od nevažnih gradova, kada biste se budili u svježe okrečenom stanu sa visokim stropovima i sa prozora kroz blistavo bijele zavjese gledali na pejzaž krezavog grada, kada biste prvu jutarnju kafu pili bez osjećaja nadutosti, kada bi vam koža izgledala kao da se nikada niste počešali a kosa bila mirna i sređena čim ustanete iz kreveta, šta biste sa takvim životom radili? Da li biste obukli skupo odijelo i lakirne cipele, zategli kravatu, ubacili u svoj nov crni auto aktovku i zdrav doručak, krenuli na posao i tamo zaradili novce, pa na prvoj pauzi izašli u dvorište firme da zapalite kvalitetan duhan, pogled skrenuli na hrpu šljunka i zemlje na nedovršenom dijelu pločnika, a zatim tako spakovani, sa punom posvećenošću, bez ikakvog alata, smisla ili razloga, detaljno i sa brigom, nogama ravnomjerno raspoređivali slojeve šljunka na zemljanoj površini, uravnali ga i ugazili tako da izgleda kao završen posao, a zatim tako prljavi, jednako mirni kao u času kada ste počeli taj prioritetni posao vašeg dana, zapalili još jednu cigaretu i mirno gledali u daljinu kao da ništa niste napravili? Kako nastaju takve ljudske anomalije? I šta ako i mene neko tako gleda?

N.

CHINA. Beijing. April 16, 2007. Microsoft offices.Ovih se dana tovarim idejama koje čovjek mojih godina ne bi trebao da nosi na leđima. Ovih dana, više nego inače razmišljam o tome kako se smisao svega što radim sa svog života rasipa u tih par desetina minuta pauze kada je za stolom ručak, kada su misli zarobljene u međuprostoru koraka mojih saboraca u restoranu i kada, u trenu kada sve to završavam, povratak u kancelariju najavljuje prve slobodne minute predate idejama kratke priče i ponekog stiha. Živim, rekao bi moj drug Dejo, između dvije smrtne stvarnosti, u prostoru gdje nema ničeg do prazne kancelarije i zvuka misli koje se kao potrgana biserna ogrlica raspiaju po keramičkim pločicama odsustva drugih ljudi. Lijepo je kad nikog nema, bolje se čujem. Taj osjećaj nema nikakve veze s mojom otuđenošću od svijeta i vremena, niti se može vezati za činjecu da za ovih godinu i kusur kako radim ovaj posao, niti u jednom času nisam u njemu vidio ičeg korisnog ikom. On je nešto sasvim drugo a kada to pokušam objasniti, često sam grub, tako. Ljudi znaju pomisliti da omalovažavam njihov posao, ili da običnost njihovog (i mog) postojanja svrstavam u neodgovornost i predaju plimi vremena, pa se onda često ugrizem za jezik kad kažem nešto što nije trebalo. Uglavnom su osjetljivi jer znaju da to što žive jedva da se može svrstati i jednom od ideala koje su u mladosti imali, a sada ih zatrpali obrazloženjima kako realnost života nema nikakve veze s tim. Kao da se mora živjeti realnost. Oni su u raskoraku između onog što žele i onog što moraju da budu, a svaka riječ koja ih u tom raskoraku uhvati i dokaže da neko još vidi taj njihov međusvijet, kako kaže Elvis, štrecne. Zato reaguju. I zato više nikom ništa ne govorim, već samo posmatram i kao kakav voajer, od plastelina misli vajam maštariju o tome kako bi trebalo monitorom skršiti prozor i premotati entropiju na posljednji minut.

Ne bih da griješim dušu ili da narcisim ove misli u nešto vrjednije od ostatka čovječanstva, jer mnogo je veća vjerovatnoća da mojih dvadese šest pojma nemaju o čemu govore ali, u svojim čestim posjetama toaletu, kad pogledam odraz ogledala i kao u parčad rasuti Goran Bare provrtim onu „odavno se ogledalo smješkom nije obratilo meni“, razmislim, moj Bože, da li je fakat ovo sve što ima tu dole? Da li se svodim na niz kukavnih misli o tome kako mrzim to što radim, a onda nastavljam da radim to što radim jer ako ne nastavim, neko mi neće dati novca da naspem gorivo. Tim časima kada gledam podbuhli lik kojeg je alarm istresao u šest ujutro, kada gledam tu izvikanu mladost u kojoj zaista nema ničeg od onog o čemu pričaju veliki književni umovi, ne mogu a da ne mislim da je sve ovo uzalud i da ničemu ne služi. Sve skupa, ovaj život, ta neposoljena riječ „karijera“, kojoj ni danas ne znam definiciju, pa čak i sve što nas okružuje a može se imati ili postići, na mom je licu svezano u oblik podočnjaka i iznurenog lica koje samo želi da spava. Već dugo ne želim biti dio ovoga. Trebalo bi pogužvati lične karte i vozačke dozvole, spaliti banke, građevine i papire u boji, i krenuti. Negdje tamo treba napraviti život u bojama jeseni, negdje tamo treba živjeti od žetve do žetve i nikada više ne dozvoliti teoriji evolucije da od nas pravi pametne telefone, procesore i proizvodne jedinice. Sve što mi treba, sam mogu napraviti. Zašto išta kupujem i zašto sve mora da sija?

N. rijetko govori ali N. može čuti misli drugih ljudi. Ne znam kada je i kako savladao tu sposobnost na kojoj mu ni malo ne zavidim, niti mi je jasno kako se sa njom nosi u danima kada mu je dosta i vlastitih misli ali on nekako opstaje. Drugi ne znaju za tu njegovu moć a ni ja nisam znao dok mi nije rekao. Odao se, to jest.

N. je jedan od onih ljudi pred čijim se očima dešavaju priče. Magnet za neobičnost i ljudske anomalije. Ovakve poput mene. N. ima oko za detalj i misao koja teče sporo kao potok na Treskavici, iz kojeg sam devedeset osme sa dedom izvadio svoju prvu pastrmku. Moguće je da zato i može da čuje naše. To vam dođe nešto kao automobil koji na autocesti vozi dvadeset na sat, pa može da jasno vidi kako izgledaju, kojih su detalja, i koliko se brzo kreću, ostala vozila. N. nikada ne juri. On vozi kako bih ja vozio kada mi papučica gasa ne bi bila zagljavljena do poda a ruke svezane tako da ne mogu dokučiti volan. Ja zato ne vidim priče ni misli, nemam odredište niti mi je put posebno ugodan. Ja samo čekam da nestane goriva i da, napokon, stanem.

N. kaže da postoje ljudi čiji ga postupci svrbe. Jedan od njih živi s druge strane prozora i napravio je nešto veliko u ovom životu – ispravio je sitnu neregularnost u tkanju prostora u kojem živi. Pokušao sam tu priču prepričati i napisati na stotinu različitih načina. Ni jedan od njih nije imao zvuk ni mekanost naracije koju N. ima. To je zato što prebrzo vozim i nikada ne bih bio u stanju napraviti nešto takvo.

Kako biste vi to shvatili? Kada biste bili gospodin, jedan od važnih ljudi jedne od važnih firmi u jednom od nevažnih gradova, kada biste se budili u svježe okrečenom stanu sa visokim stropovima i sa prozora kroz blistavo bijele zavjese gledali na pejzaž krezavog grada, kada biste prvu jutarnju kafu pili bez osjećaja nadutosti, kada bi vam koža izgledala kao da se nikada niste počešali a kosa bila mirna i sređena čim ustanete iz kreveta, šta biste sa takvim životom radili? Da li biste obukli skupo odijelo i lakirne cipele, zategli kravatu, ubacili u svoj nov crni auto aktovku i zdravi doručak, krenuli na posao i tamo zaradili novce, pa na prvoj pauzi izašli u dvorište da zapalite kvalitetan duhan, pogled skrenuli na hrpu šljunka i zemlje na nedovršenom dijelu pločnika, a zatim tako spakovani, sa punom posvećenošću, bez ikakvog alata, smisla ili razloga, detaljno i sa brigom, nogama ravnomjerno raspoređivali slojeve šljunka na zemljanoj površini, uravnali ga i ugazili tako da izgleda kao završen posao, a zatim tako prljavi jednako mirni kao u času kada ste počeli taj prioritetni posao vašeg dana, zapalili još jednu cigaretu i mirno gledali u daljinu kao da ništa niste napravili?

Kada bi me N. podučio vještini čitanja misli, prvo bih otišao da potražim tog čovjeka i pustio bih njegove misli da me oblikuju kao gomilu beskorisnog šljunka, pustio bih ga da kistom i temperama docrta nikada dovršeno uputstvo za upotrebu života i tada bih, možda, mogao da odem.

Samo

Nikome
Ništa od ovoga
Ne znači
Ništa.
Mi samo želimo
Preživjeti
I dočekati
Nešto od života
U ovoj zabiti
Gdje više niko
Nema muda
Ni karaktera.
Mi smo samo
Očajni
Nešto da osjetimo,
Nešto da nas
Pomjeri,
Nečim da nas
Dirne
Dok nas još
Ima,
Dok postojimo

Staklene igračke

Ne želim više išta da budem
Nemam želja, ni o čemu ne sanjam.
Ne tragam više ni smisao
Niti pitanja u noći postavljam
Samo puštam da prolazi vrijeme
I gledam šta čini od nas
Tako sitnih i nemoćnih
Jednako beznačajnih
Kao i sve druge životinje
Prolazih i potroših
U svim izdanjima već viđenih
A u našim smo malim
Plastelinom vajanim svjetovima
Toliko važni i potrebni
Svako od nas
Na smrt osuđenih marioneta
U doživotnom zatvoru smještenih
Da čekaju kraj
Mi želje neke imamo
Nešto nečemu tražimo
Za nečim jurimo i žrtve prinosimo
A več u idućem času
Sve to napuštamo i u zemlju uranjamo
Jednako sitno i nevažno
Bez ičeg od toga
Za čime jurismo.

Ne želim više išta da budem
Nemam želja, ni o čemu ne sanjam.
Svijet me sve manje privlači
Njegove mi staklene igračke
Sve manje znače.

Ono što će biti

Neko drugi će imati njeno biće i glas

Kao što su ga imali i drugi prije mene.

Sve moje što je ostalo,

Vrijeme će zgužvati u sjećanje

Ili u poneki skriveni strah

Kojeg će prepoznati tek mnogo kasnije

U nečemu što nije ni znala da postoji.

Sve će opet biti tiho i jednostavno

Kao što je bilo i prije mene.

Ni zbog čega neće plakati,

Ničemu se toliko radovati

A u istom času mučno strahovati

Niti će da suzama sapira šminku

Niti poljupcima

Niti dodirima mojim,

Nikada više.

Neko drugi će biti predmetom njenih želja

Kao štu su bili i drugi prije mene.

Njena će se mladost preobraziti u neke nove boje

I opet će biti lijepa,

I opet će uspravno hodati

I jedna ljubav će da je pronađe

Onda kad i moju,

Kao i sve druge prije mene

Smetne s uma

I zaboravi.